1. Ravne ceste i blage padine. Metoda je slična hodanju. Ruke i noge ritmički se njišu. Lijevi štap za planinarenje i desna noga istovremeno dodiruju tlo, a desni štap za planinarenje i lijeva noga istovremeno dodiruju tlo. Što je pozicija strmija, to je bliže stopalima. Jedna stvar na koju treba obratiti pozornost je da ruke trebaju biti ispravljene (koristeći snagu cijele ruke), a prirodni ritam zamaha šake će se koristiti za zamah ruke unatrag i slanje tijela naprijed.
2. Strma padina. Koordinacija ruku i stopala je ista kao kod uspona uz blagu padinu. Ono što se razlikuje od uspona uz blagu padinu je to što na strmoj padini prvo treba savinuti ruku kako bi se postavio štap, a zatim dok se tijelo lagano naginje prema naprijed, ruke će se gurnuti prema dolje i unatrag. Nakon što se tijelo pomakne prema gore, ruke će se prirodno ispraviti, a zatim gurati neko vrijeme nakon ispravljanja ruku. Ovaj dio potiska bit će najlakši i najsnažniji, jer se snaga kostiju koristi nakon ispravljanja ruku.
3. Uzbrdo s visokim padom. Kada naiđete na visoki pad, štapovi za planinarenje obje ruke zajedno dodiruju tlo, a dok se tijelo lagano naginje prema naprijed, obje ruke se guraju prema dolje i unatrag dok se ne usprave.
4. Spust. Koordinacija ruku i nogu ista je kao kod vožnje uzbrdo. Lijeva ruka surađuje s desnom nogom, a desna s lijevom nogom. Razlika je u tome što težište alpenstocka postaje ispred stopala, a što je padina strmija, to je bliže stopalima. Kretanje ruke je suprotno od kretanja uzbrdo, i treba je polako savijati iz ravnog stanja kako bi apsorbirala udar spuštanja nizbrdo.
5. Visoki pad nizbrdo. Kod nizbrdice s visokim padom dvostruki trekking štapovi se istovremeno spuštaju na tlo, a ruke se istovremeno ispravljaju. Nakon što se tijelo postupno opterećuje, ruke se polako savijaju kako bi podijelile težinu.
6. Kada je stopalo ozlijeđeno. Ako postoji uganuće gležnja ili problemi poput grčeva koji uzrokuju neugodnosti, potrebno je uz ozlijeđeno stopalo prisloniti planinarski štap kako bi zamijenio stopalo.
